Glazbu ne čujem samo u ušima. Vidim je kroz objektiv. Za mene svaki zvuk ima svoju teksturu — zrnatost, kontrast, svjetlo koje reže kroz dim, trenutak koji nije savršen, ali zato jest stvaran. To je taj grunge osjećaj koji me uvijek vuče natrag: iskren, sirov, pomalo “prljav”, ali s dušom.

Tijekom godina sam isprobao sve i svašta. Od digitalnih kamera do analognih simulacija, od stativa do handheld snimki koje tresu kadar taman koliko treba da se osjeti puls. Nije me nikad zanimalo sterilno savršenstvo — više onaj trenutak kad vizual izgleda kao da ga je glazba sama snimila. Nekad to znači da pustim da se zrno razlije preko slike, nekad da boje izblijede kao stari plakat s ulice. Ali uvijek postoji namjera.

U tom “neredu” postoji red. Trendovi se mijenjaju — danas su popularni VHS efekti, glitch prijelazi, 16:9 postaje 4:3 pa opet nazad. Ali ono što ostaje jest osjećaj. Iza svakog kadra pokušavam pronaći ono što čini zvuk vidljivim. Ako pjesma ima agresiju, kadar će biti blizu, naglo osvijetljen, možda i preeksponiran. Ako ima melankoliju, pustim da sjene pojedu pola kadra. Sve ovisi o emociji, ne o pravilima.

Kod snimanja spotova i koncertnih videa volim kombinirati stare metode s modernim trikovima. Grain, svjetlosni flare, double exposure, frame-skip — stvari koje su nekad bile tehnička greška, danas postaju dio stila. Koristim ih kao alat, ne kao ukras. Kad ih spojiš s dobrim osjećajem za ritam, vizual počne “disati” zajedno s pjesmom.

Grunge stil mi je dao slobodu. Naučio me da nije bitno imaš li savršeno svjetlo ili najskuplju opremu — bitno je da uhvatiš energiju. Ta energija je ono što publika prepoznaje, čak i kad to ne zna objasniti. Kad kadar izgleda pomalo neuredno, ali ima smisla, on postaje iskren.

Ponekad mislim da svaki video koji radim pokušava odgovoriti na isto pitanje: kako vaš zvuk zapravo izgleda? I odgovor nikad nije isti. Nekad je to eksplozija boja, nekad samo treptaj svjetla u dvorani. Svaka pjesma ima svoj vizualni karakter, a moj posao je da ga otkrijem — ne da ga izmislim.

Na kraju, sve se svodi na osjećaj. Na taj trenutak kad kadar, svjetlo i ton sjednu zajedno i više ne znaš gdje završava glazba, a gdje počinje slika. Taj trenutak tražim svaki put kad stanem iza kamere.