Koncertna fotografija je žanr u kojem nemaš drugu šansu. Svjetlo se mijenja iz sekunde u sekundu, glazbenici se ne zaustavljaju na tvoj znak, a publika je jednako dio priče kao i bend na pozornici. Kroz 2024. sam odradio nekoliko nastupa i klupskih koncerata, od malih izvedbi do rap nastupa s crvenim scenskim svjetlom, i svaki put naučio nešto novo o radu u nepredvidivim uvjetima.

Rad u mraku, dimu i pokretu

Najveći tehnički izazov je uvijek svjetlo, ili točnije, njegov nedostatak. Scenska rasvjeta zna biti prejaka na jednoj strani i gotovo nepostojeća na drugoj, pa moraš stalno mijenjati postavke ekspozicije iz kadra u kadar. Uz to, glazbenici se kreću brzo i nepredvidivo, pa se lov na oštar kadar svodi na refleks i poznavanje trenutka, znati kad će gitarist skočiti ili kad će pjevač zabaciti glavu unatrag. Objektivi s većim otvorom blende su tu gotovo obavezni.

Publika je jednako priča koliko i bend

Puno fotografa koncentrira se isključivo na izvođače, ali za mene su emocije publike jednako bitan dio priče. Podignute ruke, ples u mraku, ljudi koji pjevaju tekst zajedno s bendom, sve to gradi atmosferu koju sama pozornica ne može ispričati. Inače dok fotografiram, namjerno miješam kadrove izvođača s kadrovima publike kako bih dočarao cijeli doživljaj koncerta, ne samo ono što se događa na pozornici, nego i ono što se događa ispred nje.