Postoje koncerti na koje odeš samo da vidiš izvedbu, i postoje oni na koje odeš, a onda se uhvatiš kako pjevaš svaku riječ zajedno s tisuću drugih ljudi oko sebe. Koncert Dragana Lukića Lukyja, 31. srpnja 2026. u zadarskom Kapetanskom parku, bio je upravo taj drugi tip večeri, i to je razlog zašto sam se ovoga puta pojavio i s fotoaparatom i kao potpuno običan fan u publici.

Ulaz je bio besplatan, pa ne čudi što se park punio već sat vremena prije nastupa. Organizatori su unaprijed najavili da će broj ljudi u parku biti ograničen kapacitetom same lokacije, isključivo zbog sigurnosti i da bi večer ostala ugodna za sve, i ta se odluka pokazala potpuno na mjestu kad je park do posljednjeg metra bio ispunjen ljudima, a novi su i dalje pristizali.

Povratak koji je vrijedio čekanja

Trinaest godina je dugo za bilo koju pauzu, kamoli za pauzu od nastupanja pred publikom koja te dobro pamti. Zato se već u prvoj pjesmi osjetilo da ovo nije isti izvođač kojeg Zadar pamti od prije, na pozornici u obnovljenom parku stajao je Luky koji zvuči zrelije, sigurnije i emotivnije nego ranije.

Ono što ga izdvaja od drugih kantautora njegove generacije jest da ga publika ne prepoznaje samo po vlastitim pjesmama, nego i po tome što stoji iza niza hitova koji su obilježili domaću glazbenu scenu, surađivao je, među ostalima, s Oliverom Dragojevićem, Dinom Dvornikom, Đavolima, Urbanom, Lauferom i Dalekom obalom. S takvim CV-jem iza sebe, njegov povratak je logično nosio dodatnu težinu, a atmosfera je ostala intimna, baš kako i priliči njegovom stilu.

Dobar dio zasluge za dojam večeri pripada i bendu koji ga je pratio, uglavnom glazbenicima s Korčule: Jakovu Selačiću, Tini Andrić, Mariji Žanetić, Dariju Mrgudiću, Rafaeli Petrić, Josipi Dužević, Anti Duževiću i Denisu Štimcu. Svirali su čisto i sabrano, na način koji je pjesmama dopustio da ostanu emotivne, a da nikad ne padnu u patetiku.

Kapetanski park kao idealna kulisa

Novouređeni Kapetanski park pokazao se kao pun pogodak za ovakav format koncerta. Opuštena atmosfera i priroda stvorili su idealnu kulisu za večer ispunjenu ljubavnim pričama, emocijama i mediteranskim zvukom. Produkcija je bila vrlo solidna, video zid i light dizajn dodatno su upotpunili dojam bez da su ikad preuzeli pažnju od same glazbe, a to je, po meni, znak dobre produkcijske odluke.

Kao netko tko dobar dio svog posla provodi iza kamere, priznajem da mi je i to bila zanimljiva stavka večeri, gledati kako jednostavan, ali promišljen tehnički setup zna napraviti veću razliku od hrpe nepotrebnih efekata.

Pjesme koje su definirale večer

Dobar dio setlist prostora pripao je i pjesmama s novog EP-a “Grad pored luke”, koji je i inače prilično emotivno nabijen, ali stariji hitovi nisu izostali. Čuli smo “Svitlo u tebi”, “Provaj”, “Ti si more” te “Nigdi mira nimam”, a park ih je otpjevao zajedno s njim, onako kako se u Zadru zna pjevati kad je pjesma prava.

Meni je najzanimljivije to kako Luky uspijeva pomiriti taj mediteranski, opušteni ton s tekstovima koji su iskreni do granice nelagode, i baš zato njegove pjesme ostaju u glavi dugo nakon što svira zadnji akord. Nije trebao nikakve spektakularne efekte da bi to postigao, samo iskrenost, a to je publika osjetila. Usput, sljedeća je godina posebna i iz drugog razloga, tada se navršava 25 godina od albuma “Ararita”, jednog od njegovih najvažnijih.

Dojam iza objektiva

Snimao sam dio večeri, i moram reći da su ovakvi trenuci, publika koja pjeva u glas, svjetla koja prate ritam pjesme, emocija koja se vidi na licima ljudi oko tebe, upravo ono zbog čega volim raditi ovaj posao. Nije svaki koncert isti, ali kad energija publike i izvođača krene u istom smjeru, to se osjeti i kroz objektiv, ne samo uživo.